Zašto alarm sam po sebi nije mjera zaštite od požara

Sustav za dojavu požara rješava jedan problem: skraćuje vrijeme između trenutka kad je požar nastao i trenutka kad netko za njega zna. To je vrijedno i to je često najveći pojedinačni doprinos sigurnosti objekta.

Ali time je i iscrpljen. Dojava javlja. Ne gasi, ne evakuira i ne odlučuje. Sve što se poslije događa ovisi o tome je li itko unaprijed odlučio što se radi kad se alarm oglasi.

Što se dogodi kad se oglasi alarm

U objektu bez pripreme dogodi se otprilike sljedeće: ljudi zastanu, pogledaju se, netko kaže da je to vjerojatno opet lažna uzbuna, nekoliko ljudi krene pogledati što se događa, ostali nastave raditi.

Nijedno od toga nije nerazumno ponašanje. To je normalna reakcija na dvosmislen signal.

Razlika između tog objekta i objekta u kojem evakuacija funkcionira nije u opremi. Ista centrala, isti javljači, ista sirena. Razlika je u tome što je u drugom objektu unaprijed odlučeno i rečeno tko što radi.

Što dojava mora imati uz sebe

Odluku tko donosi odluku. Netko mora imati ovlast reći da se izlazi. Ako to nije određeno, svatko čeka nekoga drugog, a to čekanje traje.

Put kojim se izlazi, i to poznat. Ne ucrtan u dokument u ladici nego poznat ljudima koji tim putem trebaju proći. Zaposlenik u pravilu poznaje jedan izlaz - onaj na koji ulazi. Drugi izlaz, koji je u požaru možda jedini upotrebljiv, često nije nikad prošao.

Mjesto okupljanja. Bez njega nitko ne zna je li tko ostao unutra, i netko se vraća u objekt da provjeri. To je najopasnija pojedinačna radnja u cijelom događaju.

Način provjere je li tko ostao.

Poznato mjesto na kojem se dočekuju vatrogasci i osobu koja im može reći što gori, gdje je, ima li opasnih tvari i je li tko unutra.

Sve to živi u planu zaštite od požara, koji nastaje iz procjene ugroženosti - i to je razlog zašto plan nije prilog nego radni dokument.

Lažne uzbune i zašto su opasnije nego što izgledaju

Lažna uzbuna izgleda kao tehnička smetnja. Zapravo je organizacijski problem, jer troši jedini resurs koji sustav dojave ima: spremnost ljudi da alarm shvate ozbiljno.

Nakon nekoliko lažnih uzbuna alarm prestaje značiti „izađite” i počinje značiti „opet nešto”. Od tog trenutka sustav i dalje radi savršeno, a ne postiže ništa.

Zato se uzroci lažnih uzbuna otklanjaju, a ne toleriraju: prašina na javljaču, javljač na krivom mjestu, para iz kuhinje, ispušni plinovi. Objekt u kojem se zna zašto se alarm oglašava bez razloga i to se ne popravlja, na putu je da alarm izgubi smisao.

Najgori pojedinačni propust

Isključen sustav ili isključena zona, „privremeno, dok traju radovi”.

Radovi su upravo razdoblje s najvišim rizikom od požara - zavarivanje, brušenje, privremene instalacije, materijal na neuobičajenim mjestima. Isključiti dojavu tada znači isključiti je točno kad je najpotrebnija.

Ako se zona doista mora isključiti, to se nadomješta drugom mjerom, najčešće nadzorom, i zapisuje se s datumom ponovnog uključenja. Ono što nije zapisano ostane isključeno duže nego što je itko namjeravao.

Odakle sve to dolazi

Zahtjevi na dojavu, na podjelu na požarne sektore i na evakuaciju izvode se iz elaborata zaštite od požara ili prikaza mjera, a organizacijski dio iz procjene ugroženosti od požara i pripadajućeg plana.

Oprema bez ta dva dokumenta je oprema koju nitko nije povezao s onim što ljudi trebaju učiniti - a ljudi su ti koji u požaru izlaze, ne oprema.